INTERVJU Vedrana Rudan: Kuglu zemaljsku u kandžama drži manje od DESET ODSTO LJUDI kojima PAMET NIJE JAČA STRANA

Sad je već opće mjesto da kuglu zemaljsku u kandžama drži manje od deset posto ljudi kojima, nažalost, pamet nije jača strana, kaže čuvena spisateljica Vedrana Rudan.

Ne samo njena najnovija knjiga „Doživotna robija“, već i sve prethodne pobuđuju, malo je reći, veliku pažnju čitalačke publike. Britko i beskompromisno otvara najrazličitije teme i pitanja, za nju nema tabua, a i kada o najtežim stvarima govori, čini to prožeto neodoljivom duhovitošću.

Uskoro, tačnije 18. septembra, biće gost novosadskog „Kaleidoskopa kulture“, manifestacije koja se ove godine odvija u sklopu programa Novi Sad – evropska prestonica kulture, a u razgovoru za rođendanski broj „Blica“ govori o pisanju, „Doživotnoj robiji“, svakodnevici, akutnim pitanjima današnjice, ekologiji…

Čime se bavite ovih dana?

– Nedavno sam se vratila iz Beča. Znam njemački, pa sam tamo razgovarala s „običnim“ ljudima. Ni njima ne cvjetaju ruže. Boje se zime. Običan čovjek jedva pokriva troškove života, veliki broj penzionera ima penziju od hiljadu do hiljadu i pol eura, a stanarine su ogromne. Austrijanci uglavnom žive u unajmljenim stanovima. Zdravstvo je organiziranije nego naše, ali i tamo su liste čekanja, a privatni doktori su skupi. Političari su lažljivi i korumpirani, nitko im ne vjeruje. Ljudi se osjećaju bespomoćno i užasnuti su dešavanjima u Ukrajini. A ja sam bila sigurna da je trava naših susjeda mnogo, mnogo zelenija.

Pre par meseci vaše zdravstveno stanje i problem sa vidom zbog korone su bili i velika medijska tema…

– Koronu sam preboljela u februaru, stanje mi se jedva popravilo. Navikavam se na činjenicu da vidim osjetno slabije nego prije. Doktori nemaju objašnjenje kao što nemaju objašnjenje ni za ostale posljedice korone od kojih mnogi trpe. Nažalost, hororu nije kraj. U Hrvatskoj dnevno umire, kako je rekao jedan naš vodeći liječnik, jedan autobus pun ljudi, ali za to nikoga nije briga. Sezona još uvijek traje, o koroni će se govoriti kad turisti odu. Doduše, kad se spominje smrt i korona, uvijek se naglašava da umiru uglavnom „stariji pacijenti“, što je velika utjeha za desetogodišnjake, ali ne i za moje vršnjake. Mi stari smo teret državi iz koje mjesečno „muzemo“ tristo eura. Kad se naše penzije pomnože sa milijun, ta bi svota nekom našem lopovu, ima ih mnogo, mogla biti dovoljna da ljubavnici ili ljubavniku kupi omanju vilu u Opatiji.

Intervju radimo za rođendanski broj “Blica” koji je posvećen temi ekologije. Koje ili koja ekološka pitanja vidite kao najaktuelnije na ovim prostorima?

– „Na ovim prostorima…“. Ekologija nikad nije bila tema samo za „ove prostore“. Čitava kugla zemaljska je jedan prostor, jednako pripada i Eskimima i Srbima i Amerikancima i Rusima i Kinezima… Često gledamo kako gore vile u Kaliforniji. Najveći bogataši ne mogu lovom pobijediti prirodu koja će nam, s pravom, svima doći glave. Dopizdilo joj je trpjeti da njome gmižu ovakva čudovišta. Sad je već opće mjesto da Kuglu u kandžama drži manje od deset posto ljudi kojima, nažalost, pamet nije jača strana. Misle da će na isti način na koji ubijaju ljude moći beskonačno ubijati i prirodu. Nema šanse. Mi obični izgubili smo odavno rat u sudaru sa surovim svjetskim kapitalizmom, svi se borimo za goli opstanak, onih deset posto će također izgubiti rat. Bahati, nerazumni i naviknuti da im baš nitko ne pruža otpor, bešćutno truju zrak, zemlju, vodu da bi mogli kupiti još jednu jahtu, još pet vila, još deset „ferarija“. Naučnici ih uzalud upozoravaju da upravo živimo svoje posljednje trenutke na Zemlji. Preklinju ih da zaustave propast svijeta. Naravno, uzalud.

Može li se ipak nešto, i šta, učiniti?

– Vjerojatno bi moglo kad bi bahati milijarderi povjerovali da su jednako smrtni kao i beskućnici. To do njih ne dopire. Vidimo kako Nijemci koji na strani Amera vode rat protiv Rusije preko leđa Ukrajine otvaraju elektrane na ugalj, u Hrvatskoj se betonira svaki pedalj zemlje u ime „boljeg sutra“, prelijepi primorski gradići pretvaraju se u jezive nakupine čudovišta od betona. Vi ćete, kako čujem i čitam, Srbiju pretvoriti u rupu divovskih razmjera iz koje će netko izvlačiti litijum. Može li na tu temu učiniti nešto moja draga prijateljica, velika umjetnica i veliki borac za ekologiju Ceca Bojković? Može koliko i ja ili neki Džon u Kaliforniji ili neki Oleg u Sibiru ili Greta iz Švedske. Gotovo je. Što smo živjeli, živjeli smo. Najnoviji modeli korone, majmunske boginje, požari, potresi i ratovi samo će nam skratiti patnje.

Kakve šanse ima borba za ekologiju u sudaru sa interesima krupnog kapitala?

– Šanse nikakve. Onih deset posto bjesomučno traži način kako pronaći rezervni položaj u svemiru. Ameri ovih dana neuspješno pokušavaju lansirati u svemir veliku raketu koja će možda otkriti neko novo mjesto gdje bi robovlasništvo moglo startati od početka. Bilo bi smiješno da nije užasno. Kad si bolesno bogat misliš da se smrt dešava samo bijednicima. Da lovom možeš kupiti bolju budućnost i vječni život. Kakav zajeb. Mi mali bismo trebali uživati u njihovoj agoniji koja je sve vidljivija. Nažalost, njihov poraz će biti naša Pirova pobjeda.

Vaša nova knjiga “Doživotna robija” (“Laguna”) obara rekorde čitanosti, a i ostali vaši naslovi kontinuirano pobuđuju interesovanje. Koji su najčešće komentari?

– U Srbiji je štampano četvrto izdanje „Doživotne robije“, što je fantastičan uspjeh. Doduše, i u Hrvatskoj se knjiga odlično prodaje, dobila sam dvije odlične kritike iz pera vrlo oštrih kritičara, tako da sam presretna i zahvalna svojim srpskim i hrvatskim čitateljima. Veliku ulogu u mom uspjehu ima i ekipa „Lagune“ i ekipa VBZ-a, moje hrvatske izdavačke kuće.

Na svom vrlo čitanom blogu „Avanture slijepe kurve” u tekstu pisanom sredinom avgusta kažete: ”Rat u Ukrajini ne posustaje. (…)Jači će pobijediti, uvijek jači pobijedi, ili neće pobijediti, možda će se pomiriti? Sve je moguće. Jedino što znam da mene u tom sukobu bilo ne bi../ Ali… Ja sam, na moju veliku žalost, građanka Evrope. Evropom vladaju ubojice koje već godinama puše Amerima. (…)Zašto se Evropa, da bi ugodila Amerima, želi samoubiti? Zato jer se onima koji odlučuju neće ništa dogoditi. Imat će i struju i vodu i plin, doktori za njih imaju lijek, bolnice krevet…”.

– Moj blog je moja ogromna radost. Veliki je užitak pisati iz srca bez urednika, bez gospodara. U postu „Zimmer frei“ nedavno sam po tko zna koji put napisala što mislim o ratu u Ukrajini. Jedna sam od rijetkih osoba na svijetu koja piše o toj temi kako bi pisali milijuni da imaju priliku. Rat u Ukrajini je rat između Amera i Rusije, žrtve su Ukrajina i Evropa. Ovih me dana zgromila vijest da prvak svijeta u manipulaciji, Amer Zelenski, virtuoz u sviranju klavira kur**m, u Toskani za 50.000 eura iznajmljuje svoju vilu. Čak i Rusima. Dok skriven u nekoj rupi u Kijevu reži na Evropu koja njegovom napaćenom narodu ne šalje dovoljno oružja, dok njegova žena koja je u međuvremenu postala svjetska medijska zvijezda opominje Britance da ne bi smjeli kukati zbog inflacije nego stegnuti kaiš i slati pomoć jadnim Ukrajincima, taj monstruozni dvojac iznajmljuje vilu u Toskani i ne pada mu na pamet da je ustupi ukrajinskim izbjeglicama. Od mene se očekuje da se odreknem kruha i vode i da mirno gledam kako hrvatskoj gladnoj djeci roditelji ne mogu platiti marendu u školi, istovremeno ukrajinska dječica imaju u Hrvatskoj pravo na besplatan vrtić, ručak, školovanje, liječnike… Ameri i onaj licemjerni ukrajinski par koji pjeva kako Ameri sviraju nabija svima nama osjećaj krivice. Evropa bi se ove zime morala smrzavati i krepati od gladi… Za što? Da bi iduće godine najam one vile u Toskani bio 100.000 eura? Ja jedina dižem glas, činim ono što mogu. Sigurna sam da će vrlo brzo milijuni Evropljana biti na cesti. Čak i utjecaj moćnih i korumpiranih medija ima svoj rok trajanja.

Šta je novo u vašoj književnoj radionici?

– Evo nešto ekskluzivno, nadam se da se neću ureći. U Beogradu će se u jednom poznatom pozorištu igrati predstava prema knjizi „Ljubav na posljednji pogled“ staroj dvadeset godina. Veliku mi radost pričinjava da je trenutno vrlo čitana. Nadam se da će doći do realizacije projekta jer su ga u ruke preuzele žene. Nikad neću prestati vjerovati u žensku snagu (smeh).

Planirate li dolazak u Beograd, recimo za Sajam knjiga (ako ga bude)?

– Planirala jesam, ali neću doći u Beograd ako i bude Sajma. Korona mi je utjerala strah u kosti. Uskoro ću svoju novu knjigu promovirati u Novom Sadu, evropskom gradu kulture. Radujem se susretu s mojim čitateljicama i čitateljima u tom prekrasnom gradu. Život je lijep i kad si poluslijep.

Izvor: Blic